MOJ HOBI
Od malih nogu izrazila sam želju za igranjem tradicionalnih kola.
Već od pete godine krenula sam učiti korake.
Išla sam na razne bećarce,vašere,svatove,...
Učila sam one prve osnovne korake,na početn su bili jako teški ali s vremenom na vrijeme postali su lahki.
Folklor je naziv za različite aspekte tradicije kulture, najčešće uobičajen u značenju zajedničkog imena za tradicijske oblike književnosti, glazbe, plesova, dramskog i likovnog stvaranja.
Ovo je tradicionalna Bosanska nošnja.
Na teritoriji Bosne i Hercegovine nailazimo na veliki broj različitih nošnji. Sve ove nošnje formirale su se kroz dugi niz godina i nose u sebi elemente ili pak samo tragove elemenata mnogih kulturnih utjecaja, koji su uticali na razvoj ne samo nošnji nego i općenito na istorijska i društvena zbivanja. Zbog toga u našim nošnjama nalazimo tragove balkanske, mediteranske i orijentalne kulture. Ovi kulturni utjecaji su ostavili svoj pečat na narodne nošnje i nesumnjivo doprinijeli njihovoj diferencijaciji.Istražiti kako su izgledali ljudi u narodnim nošnjama je bilo moguće prije svega sa materijalnim arheološkim ostacima u vidu tkanica, odjevnih predmeta i nakita.
Do kraja 19. stoljeća narodna nošnja seoskog stanovništva je bila najvećim dijelom domaće proizvodnje. Izrađivale su je žene na selu, a neke dijelove su radile seoske i gradske zanatlije. Materijali za nosnju su izrađivani od vune, lana, konoplje i kože. Od lana i konoplje tkalo se platno za osnovne dijelove: košulju, gaće, kao i ženske marame za pokrivanje glave. Čisti lan se koristio za praznične dijelove nošnje, dok se miješao sa konopljom za svakidašnje dijelove. Pamuk koji je bio u velikoj upotrebi u gradskoj nošnji se počeo upotrebljavati na selu krajem 19.stoljeća i to najprije u srednjoj i istočnoj Bosni, Posavini i Hercegovini.
Vuna je imala najveću primjenu u izradi nošnje. Od nje se izrađivalo sukno, nevaljano i valjano, za sve gornje haljetke, kako ljetnje, tako i zimske. Osim toga i za čarape, pregače, tkanice i torbe. Boje su bile bijela, crna i tamnoplava i takvo valjano sukno se upotrebljavalo kod svih etničkih grupa.
Koža se upotrebljavala najčešće u sirovom stanju, neprerađena, samo osušena.Od nje je izrađivana obuća, tj. opanci koji su se nazivali putravci, oputnjaci, fašnjaci. Oputa kojom su se pleli ovi opanci bila je od tanje ovčije ili kozje kože.Pored ovakvih oputara pravili su se i posebni opanci od "učinjane" kože, a nosili su ih imućniji mladi ljudi krajem 19. stoljeća, sve dok se cipele nisu pojavile u narodnoj nosnji.
O građanskoj nošnji kod nas najviše nam je sačuvano podataka iz 19.stoljeća, u djelima raznih putopisaca koji su prolazili kroz Bosnu. Pored ovog izvora svako od nas može da dobije predstavu o tim nosnjama ako naprimjer pročita tekstove starih epskih pjesama, balada, romansi iz tog doba ili pak sevdalinki. U takvim pjesmama je moguće pročitati o različitim elementima nošnji tog doba, njihovom imenu, funkciji i materijalima. Jedna od tih pjesama je svakako pjesma.
Pošetala Hana Pehlivana.
Pošetala Hana Pehlivana,
Ispred dvora Firdus-kapetana.
Za njom ide Kumrija robinje,
"Kumrijice, po bogu sestrice,
Je l` mi kratka peča i feredža?
Vide l` mi se džanfezli dimije?
Vide l´mi se noge do šljanaka?
Gleda li me Firdus-kapetane,
Gleda li me i begeniše l` me?
Feredže mostarki su bile posebne vrste, bila je od tamnoplavog sukna ili čohe, oblika širokog ogrtača sa dugim rukavima. Jaka je bila čvrsto postavljena i sastavljena tako da čini vrstu kukuljice, koja se podizala i stavljala na glavu sve do očiju. Krajem 19. stoljeća zarovi počinju da potiskuju feredžu. Zar je vrsta ogrtača takođe samo za izlazak. Pravio se od raznih vrsta svile, zvane "damaske", a kasnije sa dolaskom Austro-Ugarske, najviše od puplina za ljeto i od štofa za zimu. Zar nije bio ukrojena odjeća, već iz jednog komada sastavljen ogrtač, čiji je donji dio nabran u struku i služi kao suknja, dok se gornji, otvoren, prebaci preko glave i omota oko ramena.
